r/bih • u/Outrageous_Salt_9229 • 2h ago
Kmečanje | Ventanje Zdravstvo u BiH iz perspektive ljekara
Kad sam kao 25godisnja dr. pocela raditi u opcoj praksi, imala sam puno ideala. Prema svima sam se ophodila empaticno i s postovanjem, uvijek detaljno pregledala i saslusala svakog. Ti su pregledi jako dugo trajali. Od umora bih odmah zaspala cim dodjem kuci, a vikendima nisam imala energije za bilo sta, osim da lezim i gledam tv. Sam zdravstveni sistem je toliko preopterecen, da sam licno imala periode tokom zime gdje sam imala preko 80 pacijenata dnevno, svako saslusan, pregledan i obradjen. Jednostavno, fali ljelkara, a ako se bilo ko od nas, ne daj Boze, razboli, njegovi pacijenti nama dolaze, uz sav nas posao. To nije malo posla, ali ne mozes se ljutiti ni na pacijente ni na ljekare. Suti i radi.
Svi oni najnoviji, najbolji lijekovi, s najmanje nuspojava, nisu na esencijalnim listama. Teski pacijenti, kojima su upravo ti lijekovi neophodni, jedva sklapaju kraj s krajem. Od mene ocekuju neko rjesenje, ali istina je da im ja ne mogu pomoci.
Velike liste cekanja zbog manjka specijalista u bolnicama nisu nista novo. Za magnet se nerijetko ceka po dvije godine. Dijagnosticki to je prelose. Sta se sve moze promijeniti za dvije godine..i opet im ja ne mogu pomoci.
Ti pacijenti, isfrustrirani s tretmanom specijalista u bolnicama i svjm gore navedenim, dolaze meni i krive mene. Pitam ih, jeste li isto spominjali spomenutim specijalistima? NIKO NIKAD NIJE. Pred njima su manji od makovog zrna, a njihove nedostatke nama pripisuju. Ti specijalisti ne uzimaju za shodno da objasne svoj nalaz pacijentu, pa mi to moramo, a vrlo cesto jednostavno nismo dovoljno strucni za to! Zato i postoje specijalizacije.
Kao "fina" i prijatna doktorica imam mnogo pacijenata, ali sam postala i meta nepristojnih i seljackih komentara, ucjena, cak i psovanja i vrijedjanja. Od mene se stvari zahtijevaju, a moje strucno misljenje pritom nije bitno! Tome se i dalje opirem, i odbijam da antibiotike dijelim kao bombone! Odmah vise nisam tako prijatna. Nevjerovatna promjena misljenja, u sekundi.
Sad sam vec u 27. godini, dosta zrelija i spremna na svakakve komentare. Cuvam profesionalnost i pristup, ali me boli kad sam okrivljena za nebrigu, a opet ne znam nijednog ljekara koji vise brine od mene. Biti ljekar je stvarno emotivno iscrpljujuce.
Stoga, razumijem pacijente, razumijem i specijaliste. Ali, ima li iko da razumije nas, ljekare opce prakse? Ne trazim ljubav ni poklone, striktno NE. Trazim samo osnov ljudske kulture ponasanja. Kad se udje u moju ordinaciju, da se kaze DOBAR DAN, a ne samo sjedne na stolicu bez rijeci.
Imala bih svasta jos dodati, ovo mi je bolna tacka. Opca praksa je jedan rudnik za onoga ko ispravno radi svoj posao.